Dvadest drugi po redu Festival bunjevačkog narodnog stvaralaštva svečano je otvoren u sridu, 13. septembra, u svečanoj sali Art bioskopa „Aleksandar Lifka“ u Subatici u organizaciji KUD–a „Bunjevka” i UG „Bunjevačka kasina“ iz Subatice.
Kulturno-umitničko društvo „Bunjevka“ je osnovano još daleke 1996. godine da bi 1998. godine tad u Tavankutu pokrenilo Festival bunjevačkog narodnog stvaralaštva koji ove godine je doživio svoje dvadeset drugo izdanje. Sam festival je kroz svoj dvadesetdvogodišnji rad ima i dobri i loši perioda al je uspio da se održi do današnji dana. Prije svečanog otvaranja festivala položen je vinac na grob Mije Mandića, starijeg na Bajskom groblju di su vinac položili pridstavnici organizacionog odbora XII Festivala bunjevačkog narodnog stvaralaštva i unuk Mije Mandića sa prijateljima.
U svečanom programu ovog otvaranja promovisano je treće izadnje molitvenika „Nebesko janješce za bunjevački i šokački naraštaj“ iz 1894. godine Mije Mandića, starijeg. U programu pristvljanja ovog trećeg izdanja molitvenika učestovali su Kata Kuntić, pridsidnica KUD–a „Bunjevka“, Mijo Mandić, unuk Mije Mandića starijeg i Tamara Babić, urednik molitvenika.
U muzičkom dilu programa nastupila je vokalna solistkinja Tamara Babić uz pratnju violončela Adriane Apro Sič. Program otvaranja festivala je bio propraćen i izložbom fotografija iz života Mije Mandića, starijeg.
Poslidnji dio programa promocije molitvenika bio je rezervisan za film pod nazivom „Jedan pogled u prošlost“ posvećen Miji Mandiću, starijem u produkciji BKC „Bajmak” čiji je autor filma Branko Pokornić, počani pridsidnik BKC „Bajmak”.
MIJO MANDIĆ
(1857-1945)
Počasni građanin Varoši Subatice Mijo Mandić bio je bunjevački učitelj i književnik, pokretač novina, kalendara, molitvenika, izdavač prvi udžbenika za bunjevačko-šokačke osnovne škule, škulski nadzornik, upravitelj knjižnice-biblioteke i Muzeja Varoši Subatice, zaslužni javni politički i kulturni radnik. Rođen je u Kaćamaru 12. septembra 1857. godine u Mađarskoj od oca Zakarija i majke Veronike rođene Petreš u malom mistu blizu granice prema Bajamku. Ovo selo je kadgod bilo „kula bunjevštine“ i njegovi gospodari su bili potomci kadgodašnji ratnika koji su učestvovali u borbama protiv Turaka. Tragovi bunjevačkog naroda nisu mogli iskorinit tako da je i danas sačuvana tradicija i kultura. U potpuno kadgodašnjim tradicionalnim prilikama je mali Mandić provo svoje ditinjstvo, da bi se kasnije periodu pod okriljem velikog bunjevačkog rodoljuba biskupa Ivana Antunovića se škulovo u Kaloči. Položivši učiteljski ispit Mandić se opridilio da se bavi nacionalnim radom i odma na početku svog radnog vika uvidio je da Bunjevci nemaje ni svoje knjige, ni svoga štiva pa je iz ti razloga pokrenio izdavanje zabavnog i poučnog misečnika „Neven“ 1884. godine, kojeg je sam uređivo, finansiro i širio.
U oblasti pedagoškog rada dao je veliki doprinos i bio je osnivač pučki čitaonica u bunjevačkim selima Gari i Kaćmaru u Mađasrkoj.
Na nagovor Mihovila Kubinskog, kalačkog kanonika i nadglidnika kaločki pučki škula, kasnije kaločkog nadbiskupa, godine 1880. obilodanio je dva škulska udžbenika: „Prirodopis, prirodoslovlje i slovnica za bunjevačku i šokačku dicu“ i „Zemljopis, povistnicu i ustavoslovlje“ koji su izdati je u Gari a štampani u Subatici. Ovi udžbenici, iako skromnog obima, imali su nesumljivo veliki značaj za osnovno obrazovanje Bunjevaca u Mađarskoj na maternjem bunjevačkom jeziku. Molitevnik „Nebesko janješce“ za bunjevački i šokački naraštaj prvo izdanje je izdo 1885. u Somboru a drugo izdanje je izišlo 1894. godine u Subatici.
Zajedno sa popom Nikolom Kujundžićem i Ambrozijem Bozom Šarčevićem zalago za očuvanje ikavice, nasuprot stajalištu Stipana Vujačića koji je bio za stavaranje jedinstvenog književnog jezika, koji bi objedinio ikavicu i ekavicu, što je kasnije potala štokavsko ijekavska književna varijanta, kojom se danas služe Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, stime da su zadržani i elementi ikavice.
Drugi period njegovog stvaralačkog rada počinje dolaskom u Subaticu di je bio izabran za učitelja. On je zasigurno poslidnji bunjevački učitelj koji je pridavo na bunjevačkom jeziku, prije oslobođenja Subatice. U periodu izmed dva rata 1921. godine Mijo Mandić je izabran za gradskog knjižara, odnosno upravnika Varoške biblioteke u Subatici a tu funkciju je obnašo do sridine 1932. godine. Odlikovan je sledećim odlikovanjima:
- Kraljevskog ordena Svetog Save V reda, 30. juna 1923. godine
- Kraljevskog ordena Svetog Save III reda, 18. oktobra 1928. godine
- Kraljevskog ordena Jugoslovenske krune IV reda, 30. decembra 1930. godine
- Kraljevskog ordena Jugoslovenske krune III reda, 11. februara 1934. godine.
Varoš Subatica Miji Mandiću 13. novembara 1938. godine daje priznanje ko svojem počasnom građaninu škulskom nadzorniku u penziji, jel je svojim nacionalnim radom u Subatici podizo svist u našem narodu pripravlajući ga za Oslobođenje i ujedinjenje svi Jugoslovena.
Umro je u Subotici 9. januara 1945. godine.
FOTOGRAFIJE
